B
BataMedicinski
Gost Prestolnice
Igrač
Joined:14 October 2025
Messages:7
Reaction score:0
Points:15
Vukovi
POČETAK – ODLUKA DA SE KRENE NA SEVER
Leskovac me je ugušio. Posla nema, dugovi rastu, ljudi prodaju poslednji komad zemlje da bi preživeli. Svaki dan gledam kako nestaje ono malo dostojanstva što nam je ostalo. Sedim s kumom Milošem u kafani „Stara Košava“. Ispred nas prazne čaše i račun koji ne znamo čime ćemo da platimo. „Kume,“ rekao mi je Miloš, „ovde više nema života. Ako hoćemo da išta napravimo, moramo u Beograd. Kažu da se tamo može zaraditi, ako znaš da se snađeš.“ Gledao sam ga, a u grudima mi je peklo. Znao sam da je u pravu, ali mi je bilo teško da izgovorim ono što obojica mislimo. „Znam, kume. Ne bežim ja od poštenog posla... ali ako nas i gore budu gazili kao ovde, bolje da me nema.“ Mesec dana kasnije, prodali smo kuću u Leskovcu. Spakovali sve u stari kombi, jedan sanduk s natpisom „ALATI“ na krovu i gomilu snova unutra. Nismo ni gledali nazad.
Našli smo stari lokal na Voždovcu. Otvorio sam mali servis za kamione, a Miloš pokušao da pokrene elektro servis. U početku je sve izgledalo moguće. Radili smo pošteno, dan i noć. Vozila su dolazila, ali para nije bilo. Struja skupa, kirija još skuplja, a Beograd nas je gutao bez milosti. Ana me svake večeri tešila: „Ima dana, samo da izdržimo.“ Ali sve češće sam ostajao budan do kasno, gledajući kroz prozor na kišu kako pere ulice, pitajući se gde sam pogrešio i da li je poštenje stvarno vredno svega ovoga.
Jedne noći u servis je svratio Cvetko — svi su ga zvali Cvele, stari švercer s juga. „Znam da ti ne ide, Neći,“ rekao mi je. „Sitno, ništa opasno, prevezeš kombi do Pančevačkog mosta. Petsto evra.“ Petsto evra. Toliko nisam video mesecima. Znao sam da nije čisto, ali sam pristao. Miloš me je molio da ne ulazim u to. „Kume, znaš gde to vodi.“ „Ne brini,“ rekao sam mu, „ovo je samo jednom.“ Nije bilo samo jednom. Taj kombi bio je pun cigareta. Kad me policija pokušala zaustaviti, uspeo sam da im pobegnem. Tada sam prvi put osetio ukus straha i moći.
Posle toga, sve je postalo lakše. Ili bar sam tako mislio. Počeo sam da radim sa ljudima iz Beton hale, onima što su kontrolisali uvoz i izvoz robe. Miloš me je upozoravao: „Kume, sistem jede male ljude.“ Samo sam mu se nasmejao. „Mi ćemo ga hraniti, kume.“ Servis je na papiru i dalje bio transportna firma, ali u stvarnosti – paravan. Krijumčarili smo delove, cigarete, kasnije i oružje. Miloš se opirao. Ja sam ga tešio rečenicom koju i danas čujem u glavi: „Kume, ovo nije zlo. Ovo je preživljavanje. A Beograd poštuje samo one koji imaju moć.“ Sa vremenom smo počeli da dobijamo ugled. Vodio sam sastanke, pregovore, a ime „Vukovi“ se počelo šapatom spominjati među ljudima iz podzemlja.
Sve se srušilo kad je Lazar, naš brat po oružju, ubio čoveka u kafani „Ulica“. Od tog trenutka, sve je krenulo nizbrdo. Policija nas je pratila, partneri su počeli da sumnjaju u nas. Miloš je hteo da se povuče, da spase porodicu. „Još možemo stati,“ rekao mi je. „Ne možemo,“ odgovorio sam mu. „Prekasno je. Ili će nas pojesti, ili ćemo mi njih.“ Te noći, Beograd je goreo. Rafali kod Sajma, eksplozija kod Mostarske petlje. Znao sam da nema nazad. Na zidu garaže ostao je naš potpis – Vukovi.
POČETAK – ODLUKA DA SE KRENE NA SEVER
Leskovac me je ugušio. Posla nema, dugovi rastu, ljudi prodaju poslednji komad zemlje da bi preživeli. Svaki dan gledam kako nestaje ono malo dostojanstva što nam je ostalo. Sedim s kumom Milošem u kafani „Stara Košava“. Ispred nas prazne čaše i račun koji ne znamo čime ćemo da platimo. „Kume,“ rekao mi je Miloš, „ovde više nema života. Ako hoćemo da išta napravimo, moramo u Beograd. Kažu da se tamo može zaraditi, ako znaš da se snađeš.“ Gledao sam ga, a u grudima mi je peklo. Znao sam da je u pravu, ali mi je bilo teško da izgovorim ono što obojica mislimo. „Znam, kume. Ne bežim ja od poštenog posla... ali ako nas i gore budu gazili kao ovde, bolje da me nema.“ Mesec dana kasnije, prodali smo kuću u Leskovcu. Spakovali sve u stari kombi, jedan sanduk s natpisom „ALATI“ na krovu i gomilu snova unutra. Nismo ni gledali nazad.
Našli smo stari lokal na Voždovcu. Otvorio sam mali servis za kamione, a Miloš pokušao da pokrene elektro servis. U početku je sve izgledalo moguće. Radili smo pošteno, dan i noć. Vozila su dolazila, ali para nije bilo. Struja skupa, kirija još skuplja, a Beograd nas je gutao bez milosti. Ana me svake večeri tešila: „Ima dana, samo da izdržimo.“ Ali sve češće sam ostajao budan do kasno, gledajući kroz prozor na kišu kako pere ulice, pitajući se gde sam pogrešio i da li je poštenje stvarno vredno svega ovoga.
Jedne noći u servis je svratio Cvetko — svi su ga zvali Cvele, stari švercer s juga. „Znam da ti ne ide, Neći,“ rekao mi je. „Sitno, ništa opasno, prevezeš kombi do Pančevačkog mosta. Petsto evra.“ Petsto evra. Toliko nisam video mesecima. Znao sam da nije čisto, ali sam pristao. Miloš me je molio da ne ulazim u to. „Kume, znaš gde to vodi.“ „Ne brini,“ rekao sam mu, „ovo je samo jednom.“ Nije bilo samo jednom. Taj kombi bio je pun cigareta. Kad me policija pokušala zaustaviti, uspeo sam da im pobegnem. Tada sam prvi put osetio ukus straha i moći.
Posle toga, sve je postalo lakše. Ili bar sam tako mislio. Počeo sam da radim sa ljudima iz Beton hale, onima što su kontrolisali uvoz i izvoz robe. Miloš me je upozoravao: „Kume, sistem jede male ljude.“ Samo sam mu se nasmejao. „Mi ćemo ga hraniti, kume.“ Servis je na papiru i dalje bio transportna firma, ali u stvarnosti – paravan. Krijumčarili smo delove, cigarete, kasnije i oružje. Miloš se opirao. Ja sam ga tešio rečenicom koju i danas čujem u glavi: „Kume, ovo nije zlo. Ovo je preživljavanje. A Beograd poštuje samo one koji imaju moć.“ Sa vremenom smo počeli da dobijamo ugled. Vodio sam sastanke, pregovore, a ime „Vukovi“ se počelo šapatom spominjati među ljudima iz podzemlja.
Sve se srušilo kad je Lazar, naš brat po oružju, ubio čoveka u kafani „Ulica“. Od tog trenutka, sve je krenulo nizbrdo. Policija nas je pratila, partneri su počeli da sumnjaju u nas. Miloš je hteo da se povuče, da spase porodicu. „Još možemo stati,“ rekao mi je. „Ne možemo,“ odgovorio sam mu. „Prekasno je. Ili će nas pojesti, ili ćemo mi njih.“ Te noći, Beograd je goreo. Rafali kod Sajma, eksplozija kod Mostarske petlje. Znao sam da nema nazad. Na zidu garaže ostao je naš potpis – Vukovi.